KAMBA: ORIGINS

9. svibnja 2018
piše: Marija Kamber

Da preskočimo kadkadne nakaradnosti formalnog jezika koje suhoparno prenose već mnogo puta viđene, iako mora se priznati, upotrebljive, floskule, kratko i pomalo sentimentalno predstavljanje dvorišta prekrivenog šljunkom i popucalim betonom u kojem je jednoga dana na vratima garaže kraj one na čijim vratima piše Čubi Gay (što to uopće znači?) osvanuo zlatni krug, slijedi kao prijelomna točka i obilježavanje programa koji se ove godine otvara za nešto više od tjedan dana.

Prvo sjećanje koje posjedujem u svjesnim sferama uma smjestilo se u haustoru Ilice 37. Ležala sam na stubištu, na početku stepeništa, najnižoj točci zgrade u kojoj smo živjeli, glave na tetinom krilu, a vani je vladao košmar ispunjen strahom, ali mladom i, za takve kaotične nepotrebnosti, nezainteresiranom dječjem mozgu to nije bilo bitno. Godinama nisam bila sigurna jesu li ta sjećanja stvarnost ili fabrikacija, ali sviđa mi se pomisao da je najranija svijest o sebi smještena na te prašnjave stepenice, a nekako se i sve što je uslijedilo može smatrati simptomima tih par mutnih trenutaka. Cjelovitost okupljenih bljeskova sačinjava sve ono što sačinjava to dvorište onime što jest. Spektar mijenjanih auta parkiranih na različitim lokacijama koje su uvijek „moja mjesta“ (Yugo koji se rita kao magarac, Mazda i Onaj crveni, bilo ih je još, ali ostalih se ne sjećam), kazeta mjuzikla Kosa vječna playlista sunčanog dana, uvijek nasmiješeni optičar Vlatko, kojem sam se još kao dijete uvijek radovala i uvijek namršteni postolar Ivo, strah i trepet za moj mladi um.

Kamba je dobila ime po mome ocu, kojeg cjelovitost njegove bande prijatelja naziva istim imenom. Sjećam se da mi je jednom prilikom rekao da je jedan od prijatelja, kojeg je godinama poznavao, bio nemalo iznenađen slovnom oblikovnošću njegovog pravog imena. Ima neke čari u tome, neke obrnute bliskosti, gdje formalizmi i rođenjem dana imena ništa ne znače, da je prekrštavanje dio rituala, inicijacije, koja osobu transformira od poznanika do prijatelja. A baš mi se čini da smo s garažom učinili nešto vrlo slično. Vječno zatrpana namještajem, kutijama, reketima i teniskim lopticama, sa svevidećim okom Tita, pročišćena i počišćena, preobražajem ritualno preimenovana. Ideja pretvaranja garaže u galeriju potekla je od moje sestre, Aše, banda radnika sakupljena i benevolentno primorana na rad od mene, struja velikodušno (i opetovano) pružena od optičara Vlatka. A sve okolnosti i razlozi i krovne manifestacije objašnjivani su veoma formalizirano i ponavljano u prijavama i obrazloženjima, tako da neće u ovim recima biti ponavljane.

Ali prošla je godina, i sve vrijeme prije nje, proteklo, ovo je jedini trenutak sentimentalnosti koji ćete pročitati.  Postanite i ostanite uključeni u program i vidimo se u dvorištu.

U okviru projekta Ready made Ilica 11. svibnja 2017. godine otvorena je Garaža Kamba izložbom na temu Ready madea. U projektu sudjeluju: Marija Kamber, Nataša Raus, Anja Leko, Vida Meić, Josip Drdić, Anđela Zanki, Mia Maraković, Eva Herceg, Mihael Klanjčić, Tomislav Hršak, Domagoj Hmura, Domagoj Rogina, Bianka Garčević, Dejan Kljun, Josipa Pentić i Jelena Petric.

hr
en_GB hr