____ objekt koji trenutno držiš u rukama? 

Percepcija je integrativan i interpretacijski proces kojim mozak organizira podatke dospjele iz zbira osjetilnih podražaja, koji proizlazi iz složenih slojeva sjećanja, naučenih obrazaca, očekivanja i iskustveno stečenih selektivnih mehanizama.  

Odgovor na pitanje (kojeg se rad dramatičnosti vrijedilo dotaknuti nakon poučnog intermezza) vrlo je vjerojatno bio u okvirima pojmova papir, program, deplijan, gladak, itd. Pitanje koje određuje dotičan odgovor: Što je/ Kakav je? Uvjetovanost očekivanjima učestalo ograničava raspon mogućnosti percipiranja svijeta koji nas okružuje, namećući već mnogo puta prožvakana rješenja. Usprkos tome, subjektivni karakter doživljaja implicira da se percepcije svih stvari, koncepata i istina razlikuju od pojedinca do pojedinca, ujedinjeni slaganjem da je jabuka jabuka, košnica košnica, a modra modra, povezani u svojim značenjima medijem komunikacije.  

Prolazeći svakodnevno Britanskim trgom autorica je naletjela na misao Gorana Trbuljaka s njegove tada aktualne izložbe u MMSU u Rijeci: Stotine gledatelja gleda trenutno u krivom smjeru jedino ti gledaš dobro. Ta misao, uz njezina dotadašnja razmatranja, pokrenula je niz pitanja: Gledati dobro / Dobro gledati? Što to podrazumijeva? Da li je moje viđenje stvari dobro? S tim na umu autorica je odlučila potaknuti promatrača da pokuša promijeniti ustaljen obrazac percipiranja, baveći se idejom kako na nov način pristupiti svakodnevici. U instalaciji Način gledanja Iris Poljan polazna je točka ideja komunikacije pogledima u kojoj autorica stvara ritmičnost kojom usmjeruje perceptivne tijekove promatrača koristeći prostor galerije i linearne crteže na jednobojnim platnima. Njih postavlja u kontekst pitanja, podražaja (A), koji od promatrača očekuju povratnu reakciju (B) u obliku zapisivanja viđenog, stvarajući dinamizam A-B-A-B, usmjeravajući gledište finalno prema apstraktnoj kompoziciji na svodu garaže.  

Realnost je naše (mnogostruke) stvarnosti da funkcioniramo u svijetu u kojem je svatko je uvjeren da je njegovo gledište ispravno, jer ipak je svaki od nas ego, (0,0,0,0) vlastitog višedimenzionalnog sustava. Možda jesmo u pravu, možda nekada nismo, možda su repetitivnost i monotonija doveli do odumrlosti nježnih perceptivnih pipaka, a možda bismo svi trebali prihvatiti ambivalentnosti kvantnih mačaka kao i činjenicu da je u isto vrijeme i zec i patka, i baba i žena.  

umjetnica: Iris Poljan 
izložbaNačin gledanja 
tekstMarija Kamber 
foto: Juraj Vuglač 
24. rujna 2019. 

 

hr
en_GB hr