Sve ostaje isto, a vremena se mijenjaju. Dok se ništa ne mijenja, stvarnosti izbijaju pa se zbivaju.
Uz socijalne, materijalisticke i kriticke teorije sada smo jace no ikada svjesni znacaja ukupnog društvenog djelovanja koje je nezaobilazno utjecalo na umjetnost samu. Prepoznaju se privilegirani medu nama, bilo ekonomski ili društveno. Sada smo svjesniji kako je umjetnost bivala tudom, pripadala njima te su je oni krojili. A sada, prosvijetljeni tim znanjem, zapadamo u istovjetne situacije razlicitih predznaka. Sada, kada imamo slobodu, i dalje smo društveno uvjetovani i sprijeceni djelovati u punini. Sada kada umjetnikom može postati svatko, cak i onaj iz prosjecne radnicke obitelji, kada žene normalno pristupaju školama i akademijama, i dalje uvidamo kako umjetnicki put, nažalost, nije za svakoga. Kao svojevrsna magla nad nama se izdiže breme egzistencijalnih pitanja, opterecenja i netrpeljivosti. Možemo i konacno nam je dano baviti se svijetom slika i simbola, akcijama i progovaranjima, uoblicavanjem i strukturiranjem; a opet smo svedeni pred rub preživljavanja. Kako se s time uhvatiti u koštac, kako trudom, obrazovanjem i praksom garantirati sebi samima opstanak? U svijetu koji pociva na kapitalu, a umjetnine se olako shvacaju kao elitizam ili investicija, u kojima se potražuje što god vizualno da se namiri volja i ukus narucitelja, kako se iznova osloboditi? Može li se zadržati vlastitost iskaza, svoju poeticnost i želju za kreiranjem?
Kontrirajuci cistu želju i potrebi za izražavanjem s onom jednako važnom za opstanak – financijskom, umjetnik se zatice u podrucju dvostrukoga stvaranja. S jedne strane kreiraju se radovi koji su neodjeljivi od svoje društvene stvarnosti, a ipak ti radovi svoj život cesto završavaju pukim cinom izlaganja. Na drugoj strani upoznajemo lik narucitelja (cešce nego kolekcionara) cime se likovni senzibilitet, znanje i ulaganje u samoga sebe pretvara u instrumentalizaciju za tude želje. Naravno, u dijelu tih poslova rukopis autora ostaje netaknut – od njega se traži da upravo svojom poetikom kreira nov rad, cijeni ga se po njegovoj izvrsnosti i unikatnosti; no u dijelu ostvarenja umjetnik se pokorava tudim estetikama i htjenjima. Prezentirajuci oba svijeta, izložba aktivira posjetitelja i promatraca, u njemu potice istraživacki duh razotkrivanja svih identiteta koji suvremen autor nužno posjeduje. Iskrenost umjetnika predstavlja se putem njegove originalne potrebe za iskazivanjem i kreiranjem, a za formu druge stvarnosti odabire se ona inscenirana koja nastaje za vlastitu sigurnosti ali tude oko. Takvim konfrontiranjem, gledatelja se potice na aktivno sudioništvo tijekom izložbe – spajanjem dvaju svjetova on raspoznaje i uvida slicnosti i razlicitosti autorskih rukopisa, konacno priznajuci kako promatrac utjece na duh vremena. On je nedjeljiv cimbenik svijeta umjetnosti koji svojim ukusom ima snagu definira poželjno i izvrsno u umjetnosti.

umjetnici: Dominik Vukovic, Manuela Pauk, Mia Marakovic, Santana Picco, Zdenko Mikša, Zvonimir Ferina
kustosice: Buga Kranželic i Mihaela Zajec
izložba: Narudžba je naša umjetnost  
tekst: Mihaela Zajec
asistentice: Daria Granic, Lora Rajcic, Ivana Završki 
organizira: Klub studenata povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveucilišta u Zagrebu (ili skraceno: KSPUFF)
11. srpnja 2019.

hr
en_GB hr