Obitavamo u prepletima vanjske samosvijesti koja postoji u obliku odraza našeg unutarnjeg lika u tuđim očima, dok je prava, suštinska introspekcija ostavljena druidima i šamanima, prepletena u mitove i napise drevnih rukopisa Deepaka Chopre. Možda. A opet hodimo iz dana u dan ovim našim tokovima od betona, tjeskoba i žiljenih tekućina i neuroni rogobore: Gledam ovo, ali čekaj malo, visim odnekud prije trenutak ili pet, okus je u ustima sad, kao što je bio, sjećaš se, jednom i prije, dok je tijelo bilo mlađe. I ovaj lik stvarno loše vozi ovaj bicikl, žuti bicikl, žut kao žuč, ž kao žena. I tako dalje i tako dalje, introspekcija je svojstvena svakom misaonom biću, samoispitivanje, koliko god nedoraslo standardima „prave“ prosvijećenosti, suštinski dio svakodnevne ljudske kompleksnosti.  

U ambijentalnoj instalaciji Žamor živac žena žica Jelena Kovačev preuzima književni pojam tijeka svijesti i prevodi ga u vizualnom mediju prepletenog od metalne vijuge, loma papira i pisane riječi. Vizualizacijom i prenošenjem misli u prostor, ispreplitanju linije s riječima u prostornom crtežu, koji je rezultat autoričinog istraživanja vlastite nutrine, Jelena polazišni pojam prevodi na više razina: pletući žicu u apstraktne strukture, međusobno povezane nitima konca, evocira kompleksne preplete neuronskih mreža, koji predstavljaju misaone sintagme u doslovnom, ali i simboličkom smislu, stvarajući njihovim gomilanjem kompleksne organičke strukture. Na takvu materičnu konstrukciju, nastavlja se linijom na pisanu riječ i riječju na liniju, ispisima o sebi, a katkad i o drugima, o svoj žuči koja se skrivala duboko u njedrima, o pitanjima koje postavlja o svome radu, sebi kao umjetnici, sebi kao ženi, djetetu, sestri, kao prijateljici, pridajući elementu sumnje sastavnost, ali ne i težinu. 

Sama Jelena bolje može postaviti pitanje o sebi samoj nego li ja to mogu: Što je um nego spoj svega toga, naviranje misli u metežu, uz kratkotrajne prekide, uz zgužvane mase koje se međusobno isprepliću, dodiruju, odbijaju? Oslobađa li nas na kraju riječ ili zatvara? Dobivamo li odgovore na svoja zamišljena pitanja? Ili ostajemo u nedefiniranom prostoru okruženi stvarima koje vise sa stropa i zidova, zure u nas, očekuju, okreću se kako vjetar puše i očekuju, vječno čekaju odgovor? 


umjetnica: Jelena Kovačev 
izložba: Žamor živac žena žica 
tekst: Marija Kamber 
foto: Marta Lalic 
24. rujna 2019. 

hr
en_GB hr