2020. godina. Subotnja druženja u gradu u zimske večeri padoše u nostalgična sjećanja, hoardanje zaliha nova je razonoda, zagrljaji su out, maske su in, dodiri se sele u intimne, dobro dezinficirane prostore gdje se ruke peru, namirnice se peru, dobro izribaj da ne bi štogod ostalo. Korporacije poput Amazona, Zooma, eBayeva i Woltova našeg globalnog postkapitalističkog Levijatana dižu se na zadnje noge, parajući nosovima nebo (a bogme i financijske rekorde). U svemu tome – čovjek. Čovjek, koji je, kako želimo vjerovati, mjera svih stvari. No teško je tomu povjerovati u potpunosti kada nema načina na koji bi se njegova organička i strukturalna složenost u potpunosti povezala s digitalnom lepezom piksela, nula i jedinica, s brojkama na radiju, portalima, brojkama na Richterovim ljestvicama. Njegovo tijelo, čini se, postaje samo jedinična mjera u globalnom odbrojavanju, njegov zdrav razum running gag na društvenim mrežama. Čini se da odgovori na traganje za zrnom zdravlja i humanosti u svemu tome pristižu više u formi reklama koje nakon očajnih guglanja o self-help metodama podmuklo iskaču u kutcima virtualnih prostora nego u dijaloškim okvirima javne retorike.
Interaktivna instalacija ZOOM Vitra Drinkovića promišlja učinke i promjene koje je posljednja zemaljska godina ostavila na pojedinca, ali i kolektivnu psihu. Promatrač u ovu iskustvenu instalaciju ulazi fizički, sjeda na drvenu stolicu pred konstrukt sačinjen od 3D printanih dijelova, elektromotora, mikrofona i dvije plastične vrećice koje evociraju dva plućna krila te drvene stolice, dok mu dah tog protokiborškog bića struji po licu, a sjedalo pod njime zlokobno podrhtava. Vjerno svojem prepoznatljivom umjetničkom pristupu i propitivanju, u Drinkovićevu radu čovjek uistinu jest mjera svih stvari, ali svijet koji njegovi čudotvorni strojevi nastanjuju naginje prema transhumanističkom početku, u kojem sa zdravom dozom kritičnosti propituje što to točno znači biti čovjek, gdje se nalazi njegovo zdravlje, njegov zdrav razum, na izvedbeno kompleksan, a prezentacijski jednostavan način on nas suočava sa strahovima, anksioznošću i previranjima koja su tkalci nemira posljednjih dana. Svaki element instalacije: disanje dućanskih vrećica ispunjenih sitnišem, dah na licu, zoom zvuk elektromotora, udaljenost aparature od promatrača (1,5 m!), vibracije stolice nastale strujanjem zraka imaju direktnu poveznicu sa situacijom u kojoj se nalazimo kako lokalno, tako i globalno.
Uslijed cijele jedne godine provedene na digitalnim komunikacijskim kanalima, zemlje koja se pod nogama para i bića/ne-bića koja harače od nosa do nosa, jednog plućnog krila do drugog, misli do misli, nije neobično da su rečenice poput one „Vidimo se na Zoomu.“ ušle u uobičajene idiome najsuvremenijeg postpandemijskog rječnika i postaju sinonimom za rad, socijalizaciju, za nužnost življenja. Samo i dalje ostaje pitanje gdje je u svim tim klikovima prirodna ravnoteža homo sapiensa, čovjeka koji se igra, čovjeka koji cvjeta, čovjeka koji diše.

 

autor: Vitar Drinković
izložba: ZOOM
fotografije: Jelena Petric, Šimun Bućan
tekst: Marija Kamber
9. travnja 2021.

Vitar Drinković rođen je u Zagrebu (1983.) gdje je magistrirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti 2008. godine, te 2014. završio magisterij na Odsjeku za animirani film i nove medije na istom fakultetu. Sudjelovao na studentskim razmjenama i rezidencijama u Americi, Engleskoj, Češkoj i Francuskoj. Djeluje na sjecištu tehnologije, znanosti i umjetnosti. Proteklih nekoliko godina istražuje načine stvaranja uvjeta za promjenu percepcije svakodnevne stvarnosti. Koristeći se raznim interaktivnim skulpturama, napravama, izumima i instalacijama kao posrednicima u komunikaciji, stvara novi kontekst za osjetilnu i misaonu spoznaju svakodnevice. Izlagao je samostalno(19) i na skupnim izložbama(53) u Hrvatskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Bugarskoj, Austriji, Češkoj, Engleskoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi I Francuskoj. Dobitnik je nekoliko nagrada, priznanja i stipendija.

hr